Svako snimanje istraživačkog dokumentranog filma je specifično i teško ustanoviti neka posebna pravila. U načelu, prilikom intervjua ne treba biti agresivan i prekidati sugovornike, ali se ne smije dopustiti mijenjanje teme.Veoma je važno da postoji svijest da je sve što se radi u okviru teme koja se istražuje, a ne na primjer, za emitiranje u kakvoj televizijskoj informativnoj emisiji. Žurbi, nestrpljenju i afektaciji, jednostavno nema mjesta u ovim snimanjima.
Šta je tačno istraživačko novinarstva, nema opće suglasnosti – u pitanje se dovodi i samo postojanje ove oblasti žurnalistike. Ipak, kao polazna osnova u svim definicijama istraživačkog novinarstva, uzima se skrivenost ili teška dostupnost od podataka od javnog interesa za kojim se traga. Sam način prikupljanja informacija ne razlikuje istraživačko od bilo koje druge grane odgovornog novinarstva. Riječ je, dakle, o svim standardnim formama novinarskog rada: intervjuima, prikupljanju i analizi dokumenata, prisustvu događajima… Ono što novinare istraživače ipak razlikuje od kolega iz drugih oblasti, jeste to što zbog same prirode podataka koje prikupljaju, neupredivo češće pribjegavaju tajnim snimanjima, lažnim predstavljanjima, korištenju neimenovanih izvora i sličnim sredstvima sa ruba etičkog kodeksa novinarasta. Jedino i isključivo opravdanje za ove postupke je – javni interes.
Gotovo da je nezamisliv dokumentarni film bez novinarskog istraživanja, ali ne pretpostavlja svaki dokumentarni film istraživačko novinarstvo. Pored teme od javnog značaja, skrivenih ili teško dostupnih podataka, istraživački dokumentarni film razlikuje se od ostalih time što novinarsko istraživanje ne završava u pripremama i snimanju, već praktično traje do samog kraja produkcije. Reč je o timskom radu – čiji značaj teško da se može dovoljno naglasiti.
Ma koliko da su faze u rada razrađene i ma koliko bila dobra produkcija dokumentarnog filma, cjelokupno iskustvo pokazuje da ih se nipošto ne smije kruto držati i da će često ispreplitati. Nerijetko će važan sugovornik odustati od intervjua na sam dan snimanja, a do pojedinih dokumenta od velikog značaja, svjedoka, filmske arhiva i sličnog, dolazi se i u postprodukciji…. Samim tim, u pravljenju istraživačkog dokumentarnog filma, često se vraća na faze – poput prikupljanja arhivskih snimaka ili snimanje pojedinih logacija i sugovornika – za koje se smatralo da su završene.
ŠTO JESTE A ŠTO NIJE ISTRAŽIVAČKI FILM
Tema za dokumentarni film koji u sebi sadržava novinarsko istraživanja mora biti jasna i od javnog interesa. Prosto rečeno: mora biti određena u vremenu i prostoru i ne smije se baviti interesantnim fenomenima koji nemaju posljedice po javni život i sadržavaju dostupne i provjerljive podatke.
Primjer prvi: organizirani kriminal, korupcija ili ratni zločini svakako su teme za novinarsko istraživanje u dokumentarnom filmu, ali pod uvjetomda se to istraživanje vrši u konkretnoj sredini, da je određen period na koje se istraživanje odnosi, da obuhvata konkretne događaje, ljude i organizacije i da ima jasne posljedice na aktualna dešavanja; njihovo tretiranje kao takvo – na primer, nastanak, širenje, uticaj na velike istorijske epohe itd – tema su dokumentarnih filmova sa, prije svega, naučnim značajem.
Primjer drugi: nestanak starih zanata, pojedine neobične profesije ili svadbeni običaji, uprkos svojoj konkretnosti, nisu tema za istraživačko novinarstvo u dokumentarnom filmu; ove teme temelje se na javnim i dostupnim informacijama od značaja za relativno uske krugove građana što nipošto ne znači da nisu interesantne za široku publiku. Ali, njihovo publikovanje, ne unapređuje osetno javni interes.
Prilikom definiranja teme ništa nije pogrešenije od unapred stvorenog zaključka novinarskog istraživanja. Činjenice su te koje moraju voditi ka zaključku; prihvatanje samo onog što potvrđuje tezu i odbacivanje svega ostalog što joj protuslovi, nije novinarstvo već propaganda. Stvaranje zaključka na temelju činjenica međutim, ni na koji način ne znači da se istraživanju može i smije pristupiti bez stava: lopovluk, vjersku i nacionalnu mržnju i ratni zločin treba nazvati pravim imenom isto kao i poštenje, humanost i plemenitost.
RUPA U SAKSIJI
Svako novinarsko istraživanje počiva na podacima koji su već prikupljeni. Upravo oni predstavljaju bazu od koje se kreće dalje, ukazuju na nedostatak informacija od javnog značaja i omogućavaju da se ne otkriva već otkriveno. Prikupljanje arhivskog materijala – dalje – ključno je za upoznavanje sa radom javnih ličnosti u okviru teme koja se istražuje, odnosno za sagledavanje socijalne sredine i društvenog konteksta iz kojih dolaze akteri čije djelovanje nije poznato javnosti. Konačno, bez prikupljenog arhivskog materijala nije moguće napraviti plan rada istraživanja.
Pisani mediji i publicistika zbog preglednosti i lake obrade materijala, stoje na početku novinarskog istraživanja u dokumentarnom filmu. Novine i knjige omogućavaju stvaranje kronologija, sagledavnja kako su i koliko pojedini događaji i ličnosti tretirani u javnosti, tko se i kako izjašnjavao u vezi teme koja se istražuje i, uopćte, tko su zainteresovane strane i što su njihovi interesi ili što bi mogli da budu. Prvi korak, dakle, u novinarskom istraživanju u dokumentranom filmu jeste odlazak u medijske arhive i biblioteke. Ovdje se ne radi samo u čitanju i evidentiranju podataka; pojedine stranice iz štampanih medija potrebno je prebaciti u elektronski format – dio njih će naći svoje mjesto u dokumentarnom filmu kao pokazatelj kako su određene činjenice vrednovane.
Rad u video i tonskim arhivama, dijelom je isti kao i u arhivama pisanih medija. Međutim, kako se temelji na podacima koji su već prikupljeni, sam proces je mnogo određeniji: u principu, zna se kojim se događajima i ličnostima traga, u kom vremenu i na kom prostoru. No, ovaj – privatni snimci.
Ovaj posao se ne može smatrati okončanim sve do same finalizacije filma – podaci do kojih se dođe u toku istraživanja neretko će zahtevati da se iznova ponovna pretraživanja video i audio arhiva.
Pored rada u video i tonskim arhivama, nepohodno je ustanoviti da li pojedinci, institucije ili organizacije koje se ne bave medijskim posolovima raspolažu određenim audio i video materijalom. Riječ je o amaterskim snimcima ličnosti ili događaja koje mogu značajno da doprinesu činjeničnom sklopu istraživačkog dokumentarnog filma. U principu, u ovim materijalima ne treba tražiti eksluzivnost – npr. snimak poput onog kada paravojna formacija »Škorpioni« strelja ratne zarobljenike na Jahorini 1995. obično se publikuju sa određenom svrhom i određenim ciljem, kao što je u ovom slučaju bio Haški sud. Međutim, amaterski video zapisi mnogo govore o kontekstu u kome su nastali; ako ništa drugo, potvrđuju da su se određeni događaji zaista dogodili i da su u njima učestvovale konkretne osobe. I ne samo to – iz njih se često po prvi put vidi kako različiti akteri deluju i kako se ponašaju bez optrećenja da će to biti objavljeno u javnosti. Ukoliko ovi amaterski snimci daju važne informacije, njihov tehnički kvalitet nije od značaja.
NOVINAR NIJE TUŽILAC NI ADVOKAT
Kada se prikupe objavljene informacije, sljedeći korak u istraživanju za dokumentarni film jesu razgovori sa relevantnim osobama vezanim za temu – kako s onim koji su davali javne izjave, tako i s osobama koje se nisu oglašavale u medijima.
U prvom slučaju, novinar istraživač u dokumentarnom filmu utvrđuje da li je dotična osoba rekla sve šta je bitno za temu, odnosno što je propustila da kaže i zašto; takođe, traže se viđenja i komentari eventualnih činjenice koje nisu postojale dok su davane izjave.
Razgovori s osobama čije izjave nisu zabilježene u medijskim arhivama dijele se u dvije skupine: prva skupina obuhvata aktere koji su odbili da daju javne izjave; drugu – sve one na koje mediji nisu obratili pažnju, a predstavljaju svjedoke određenih događaja ili su u posjedu podataka važnih za istraživanje.
Osobe iz obje skupine ne pristaju rado na razgovore. Akteri teme istraživanja, koji su ranije odbijali da javno govore, obično žele da se problem u žiži pažnje istraživača što prije zaboravi. Na drugoj strani, veliki broj svjedoka odbija suradnju smatrajući da će zbog svojih javnih iskaza imati problema. Zato je od ključnog značaja pridobijanje njihovog povjerenje. U tom kontekstu, mora im se jasno staviti do znanja da informacije koje pruže neće biti zloupotrebljene, da je u njihovom interesu da javnosti ponude svoju verziju događaja, odnosno da ukoliko pruže podatke od javnog značaja zbog kojih bi mogli imati neprijatnosti u svojoj sredini ili na radnom mjestu, neće ni biti imenovani, već tretirani kao anomini izvori u skladu s novinarskim kodeksom.
Prilikom razgovora sa svim ovim osobama, ne smije se zaboraviti da svi oni imaju određene interese vezane za temu istraživanja. Zbog toga, povjerenje koje se uspostavi mora se odnositi isključivo na saradnju u okviru istraživanja za dokumentarni film. Svaki odnos koji bi novinara istraživača pretvorio u neku vrstu zastupnika ili portparola sagovornika, mora se izbeći. Drugim riječima – nema vazivanja za sugovornike. Novinari nisu ni tužioci, ni advokati, ni socijalni ili humanitarni radnici. Ukoliko se na to zaboravi, osnovna svrha istraživačkog dokumentarnog filma, neće biti postignuta.
NIŠTA SE NE BACA
Istraživačko novinarstvo ima svoje posebno mjesto u žurnalistici i zbog posebnog odnosa – tačnije traganja – za dokumentima koji pokazuju postupke i interese raznih aktera u okviru teme koja se istražuje. Ti dokumenti mogu biti javni i privatni. Javni su oni koje su izdale nadležne institucije i organizacije: stenogrami sastanaka, rešenja, odluke, naređenja, zapisnici itd. Privatni dokumenti su sve ono što se tiče pojedinaca – a može da osvjetli temu istraživanja – kao što su bilješke sa događaja i sastanaka, osobne isprave, potvrde, uverenja i slično.
Način na koji se dolazi do ovih vrsta dokumenta ima takođe svoju javnu i privatnu stranu. Javna je ona kada nadležne institucije i organizacije, obično na pismeni zahtjev, omoguće novinarima istraživačima rad u svojim arhivima ili im dostave tražene dokumente. No, praksa pokazuje da se do relevantnih dokumenata mnogo više dolazi iz privatnih izvora. Uglavnom, riječ je o materijalima kojim sagovornici iz predhodne faze istraživanja žele da podupru svoje stavove, a oni su do njih došli iz nadležnih institucija ili organizacija u želji da se opravdaju ili da ukažu tko je odgovoran za izvjesne događaje.
Mada ovako prikupljen broj dokumenta može biti ogroman i ma koliko da se čini da veliki deo njih nije relevantan, u suštini ne treba odbacivati ništa od ovoga materijala. Nerijetko se ispostavlja da se značaj izvesnog dokumenta uvidi tek u nekoj poznijoj fazi istraživanja u sklopu iskaza sugovornika ili u kombinaciji sa drugim pribavljenim dokumentima. Svakako, selekcija je neophodna, ali tek pošto se prikupi sav raspoloživi materijal.
VIDEO DETEKTIVI
Ogroman dio vremena u istraživanju za dokumentarni film prolazi u provjeravnju, analizi i upoređivanju prikupljenih podataka.
Štampani materijala – novine i publicistika – upoređuju se hronološki i po izdanjima, ustanovlja se šta je zajedničko, odnosno, u čemu postoje razlike. Na taj način stiče se uvid šta je javnosti poznato u vezi teme koja se se istražuje, šta nije i šta je sve sporno. Mada se smatra da su objavljene informacije u principu provjerene, kada je riječ o onim spornim, neophodno je provjeriti način kako je do njih došao medij koji ih publikovao i kakve su posljedice izazvale. Tek kada se to ustanovi, moguće je zauzeti stav o validnosti ovih informacija.
Sličan postupak vrijedi i za upređivanje, analizu i provjeru video i audio materijala. Konkretno: da li je određeni snimak zaista nastao u vrijeme i na mjestu kako se tvrdi da jeste; da li su imenovane osobe doista te osobe; da li su snimci naknadno obrađivani; ko je snimke napravio – kada i kako – kakva su bila ograničenja za vrijeme snimanja i slično. Posebna pažnja mora se obratiti i na snimke koje su objavljivane, ali u drugom kontekstu. Na primjer, za vrijeme krize talaca u Republici Srpskoj u junu 1995, Radio televizija Srbije je detaljno pratila oslobađanje zarobljenih pripadnika međunarodnih snaga; niko tada nije obratio pažnju na članove obezbeđenje specijalnog izaslanika predsjednika Srbije Slobodana Miloševića, načelnika Resora državne bezbednosti MUP-a Srbije, Jovice Stanišića. Tek deset godina kasnije, ponovnim pregledavnjem tih snimaka za potrebe dokumentarnog serijala »JEDINICA«, ustanovljeno je da to obezbeđenje čine pripadnici »Crvenih beretki«, te da se među njima nalazi i Zvezdan Jovanović, čovjek koji je osuđen na četrdeset godina zatvora za ubistvo premijera Zorana Đinđića.
I svi podaci koje se prikupe intervjuima, predmet su analize i provjere. Upoređuje se koliko se iskazi sagovornika o istim događajima podudaraju, a koliko razlikuju, ustanovljava se njihova utemeljenost u odnosu na dokumente, kao i eventalne odstupanja i nedosljenost prema ranijim izjavama ukoliko ih je bilo… U ovoj fazi istraživanja, novinar istraživač ne može odgovornost za vjerodostojnost prebaciti na sagovornika i reći da je on to tako rekao. Naprotiv – informacije prikupljene razgovorima, validne su samo ukoliko se provjerom iz drugih izvora ustanovi da su tačne.
Na kraju ostaju dokumenti. Oni se analiziraju sa formalne i sadržinske strane. Formalnom analizom utvrđuje se da li konkretan dokument sadrži sve one elemente koji su karakteristični za instituciju ili organizaciju u kojoj je sačinjen, poput djelovodnog broja, zaglavlja, pečata, potpisa itd. Stvarna analiza govori šta zapravo – kada se birokratski i stručni izrazi prevedu na svkodnevni jezik – u dokumentu stoji. Za obe ove analize novinarima istraživačima neophodna je pomoć stručnjaka, to jest osoba koje poznaju rad institucija i organizacija koje su izdale dokument. Ti eksperti međutim, ni na koji način ne smiju imati interese u temi koja se istražuje.
ETIKA I NJEN RUB
Mnoge lokacije u istraživačkim dokumentarnim filmovima nije lako snimiti. Riječ je o mjestima i objektima za koje vlasnici ili nadležni iz različitih razloga ne žele dati za dozvole za snimanje. Zato je potrebno obići sve te lokacije i u skladu s temom, odrediti šta je neophodno snimiti, a šta ne. Mnogo više od atraktivnosti, ovdje se mora voditi računa o javnom interesu. Ako se za vrijeme obilaska ustanovi da se ne mogu dobiti dozvole za snimanje određenih lokacija, a u pitanju su mjesta gdje su izvršeni ratni ili drugi zločini, instutucijama i organizacijama gdje se krše ljudska prava, protupravno izgrađenim ili objektima stečenim od nelegalnih poslova, i uopće, o svim onim mjestima gdje su izvršene ili se vrše različite nezakonite radnje, prema novinarskom kodeksu, dopušteno je poslužiti se tajnim snimanjem, lažnim predstavljanjem i sličnim snalaženjima. U ovom kontekstu, mora se imati svest o posledicama – javni interes ne smije biti pokriće za jeftin senzacionalizam i voajerstvo.
Pojedine lokacije neće moći biti snimljene naprosto zato što više ne postoje. Ukoliko u dokumentarnom filmu postoje rekonstrukcije tih mjesta, odnosno događaja koji su se na njima zbili, zadatak novinara istraživača jeste da prikupi sve činjenice kako bi te rekonstrukcije bile što vernije.
UDARI I BIJEŽI
Tek kada se obrade pisani, video i audio materijali, podaci dobijani u razgovorima i dokumentima, može se pristupiti izradi liste sugovornika koji će biti intervjuirani u dokumentarnom filmu. Ovdje se, prije svega, mora voditi računa da u kameru govore samo osobe sa neposrednim saznanjima. Sugovornici sa informacijama iz druge ili treće ruke, odnosno oni koji objašnjavaju temu sa fenomenološkog stanoviša, ne bi – u principu – imali što da kažu u istraživačkom dokumentarnom filmu. Eventualno, iskazom ponekog od navedinih, moglo bi se poslužiti isključivo kao ilustracijom o javnoj percepciji teme koja se istražuje.
Kada se sastavi lista sagovornika, neophodno je obavjestiti se njihovom radu, karijeri, sklonostima, karakteru i sličnom. Ukratko – dobro upoznati sugovornike i pripremiti se. Na osnovu ovog svojevrsnog psihološkog profila, zakazuje se redosled snimanja. Mada nema nekih pravila, u načelu se najvažniji sagovornici ostavaljaju za kraj; tokom snimanja uvijek je moguće da se dođe do neke informacije koje samo ključni akteri mogu potvrditi ili opovrgnuti.
Dok se zakazuju snimanja – ukoliko inzistiraju – sagovornike treba, mada ne i obavezno, upoznati tko će još govoriti u filmu, ali se ne smije dopustiti da se prihvatanje intervjua uslovljava učestvovanjem ili neučestvovanjem nekih drugih osoba. Onima koji to traže, treba dostaviti okvirnu temu za razgovor, ali sa jasnom napomenom da se tokom snimanja mogu pojaviti nova pitanja i podpitanja. Konačno, sagovornike ne treba lagati o temi dokumentarnog filma.
U ovoj fazi moraju su se odrediti i način na koji će određena pitanja biti postavljena osobama koje odbijajurazgovor, a njihovi iskazi, odnosno reakcije na postavljeno pitanje, važni su za javni interes. Ova vrsta pitanja moraju se formulirati jasno i jezgrovio kako bi se mogla postaviti na ulici ili nekom drugom mjestu na kome se odluči da priđe takvoj osobi.
JEDINO PRAVILO – NEMA PRAVILA
Svako snimanje istraživačkog dokumentranog filma je specifično i teško da je moguće ustanoviti neka posebna pravila. U načelu, prilikom intervjua ne treba biti agresivan i prekidati sugovornike, ali se ne smije pristati na mijenjanje teme i rasplinjavanje. Na brojna pitanja sugovornici neće direktno odgovoriti ili dati odgovor neće zadovoljavati. Ovdje je važno da postoji svijest da se ne radi o televizijskoj panel emisiji i ne treba odmah pokazati neslaganje i nezadovoljstvo; mnogo je svrsishodnije preformulirati isto pitanje i kasnije ga postaviti. Javne ličnosti imaju iskustvo sa medijima i obično govore samo ono što žele, tako da se moraju stalno vraćati na temu. Osobe koje se po prvi put nalaze ispred kamere, znatno su suzdržanije, tako da ih treba opustiti i ukazati na prednosti tehnologije: na primjer, da svaki odgovor kojim nisu zadovoljni mogu ponoviti.
Na početku intervjua treba stvoriti – ako već nije moguće prijateljsku – onda barem snošljivu atmosferu. Sa svim sugovornicima mora se razgovarati sa poštovanjem, bez obzira na lično mišljenje novinara i ostatka ekipa. Intervju valja započeti pitanjima na koje će sugovornik lako i sa zadovoljstvom odgovoriti; najteža i najvažnija pitanja ostavljaju se redovno za kraj – tada, ako se sugovornik osjeti isprovociranim i prekine intervju – bar je dio posla urađen. Osobama koje se snimaju ne treba govoriti šta su rekli njihovi predhodnici ni pre ni poslije intervjua, niti postavljati sugestivna pitanja.
Kada se prilazi osobama koje su odbile razgovor, a zbog javnog interesa, važan je njihov komentar ili reakcija na postavljeno pitanje, novinarski kodeks dopušta lažno predstavljanje. Uvjet je da se kasnije toj osobi kaže ko ju je snimio i zašto, te da se o tome obavjesti javnost. Takođe, jasna i jezgrovita pitanja ovim nevoljnim sugovornicima, mogu se postavljati i na ulici i drugim javnim mjestima. Novinari i filmska ekipa trebaju biti spremni na različite neugodnosti u svim ovim slučajevima; ma šta da se dogodi, moraju ostati vijerni profesionalnim standardima ponašanja.
Ako se snimaju lokacije ili događaji za koje su dobijene potrebne dozvole, kao i sve ono za šta dozvole ne trebaju, novinari i filmska ekipa treba da nastoji da što manje skreću pažnju na sebe; istraživanje može biti uspješno i objektivno samo pod uvjetom da se ne učestvuje u događanjima. Isto tako, mora postojati svijest da je sve što se radi u okviru teme koja se istražuje, a ne na primjer, za emitiranje u kakvoj televizijskoj informativnoj emisiji. Žurbi, nestrpljenju i afektaciji, jednostavno nema mjesta u u ovim snimanjima.
Snimanje lokacija i događaja za koje ne postoji potrebna dozvola – a u javnom je interesu da budu snimljeni – podrazumjevaju sve vrste dosjetljivosti. Dakle, tajna snimanjima iz automobila, maskiranju kamere na različite načine, lažno predstavljanje, angažiranje »insajdera« kao snimatelja i sve ostalo što se da zamisliti. Pravila i savjeta nema. No, nikad se dovoljno ne može nagalasiti da je jedino opravdanje za ove postupke isključivo javni interes.
NIKAD ROBOM
Na kraju, ne treba biti sentimentalan prema prikupljenom materijalu bez obzira koliko je napora bilo potrebno da se dođe do njega: sve ono što se ne može dokazati i što se ne može objasniti, mora se tretirati kao da ne postoji. Tema istraživačkog dokumentarnog filma mora biti prezentirana što jasnije i, koliko god je moguće – atraktivnije. Stoji činjenica da se bez novinarskog rada ne postoji sve ono što čini dokumentarni istraživački film, ali sav taj napor može biti uzaludan ukoliko se ne iskaže po svim pravilima filmskog jezika. Pri tome, pažnju ne smiju da odvlače atraktivni snimci ili interesantne i duhovite priče sagovornika koje skreću sa teme istraživanja: robovanje dokumentima, sugovornicima i snimcima u istraživačkog dokumentranog jednostavno nije dopušteno.
Ostavi komentar