AktuelnoLGBT

Hoćeš da te lažem ili da ti kažem istinu?

08. mar 2017.
Ilustracija: Đorđe Matić
Oni vrlo dobro znaju ko sam ja, ali se o tome ne priča zato što je to za mog oca sramota.

Sem grubog „Dobar dan“ dok je ulazila u kola, otac joj se više nije obraćao. Znala je šta je čeka. Došli su iz drugog grada, on i maćeha i izveli je sa časova. To nije bio dobar znak.

Dok su se vozili do kuće u kojoj je Sofija živela sa majkom i Jelicom, Sofijinom šest godina mlađom sestrom, u kolima je vladala grobna tišina. Ušli su u kuću i seli za sto. Majka je već čekala i neutešno plakala. Otac se držao za glavu. Sofija je imala utisak da se našla u teškom filmu, na osuđeničkoj klupi.

Progovorila je maćeha:

„To što voliš žene je bolest. Mislimo da bi trebalo da popričaš sa nekim, odeš kod psihologa. Svi znamo da će tebi tako biti bolje.“

Sofija je smehom pokušavala da umanji značaj njenih reči, jer nije verovala u to što sluša. Počela je da se preispituje u sebi: „Da li sam tokom svih godina uradila nešto pogrešno? Da li je neko mogao da me vidi na ulici i prenese kako sam se nepristojno ponašala?” Trudila se da razume, ali i dalje joj nije bilo jasno. Napokon je i progovorila:

„Jesam se ja promenila kao osoba, ili se drugačije ponašam? Je l’ sam ja vas negde osramotila? U čemu je problem?“

Pokušala je da objasni da nikada nije učinila ništa što bi njih izvrglo ruglu, nadala se da će oni razumeti kako se i sama bori sa onim što joj se dešava. Ali njena pitanja nisu naišla na odgovor. Dok je ona kao sunđer upijala sve što ih je mučilo – nju nije imao ko da čuje.

Tada je otac, bez pogleda, pozdrava i jedne reči, ustao i otišao.

„Jaooo, kako si lepa”, rekla je maćeha na kraju. „Pa zar ovako?“ A zatim i reči koje Sofija i danas jasno čuje: „Ja znam da ćeš se ti promeniti”.

Osam godina kasnije, u parku u kome se ranije skrivala, Sofija kroz osmeh i pomalo podrugljivo govori o malom gradu u kome je odrasla i za koji smatra da ima većih problema od njene seksualnosti i tetovaža, zbog kojih je i sada čudno gledaju.

Izgledom i stavom govori da je jaka, ali kada počne da priziva u sećanje scenu za stolom, reči joj se natapaju gorčinom, uznemireno uzima cigaretu, zastaje, a onda odmahnuje glavom i slama se:

„Ja sam se iskreno osećala… ne znam. Ne poniženo, nego povređeno sa njihove strane, zbog takvih reči, da sam bolesna i da mi nije dobro. Počela sam da razmišljam: ’Da li je to zaista tako? Treba li da pričam sa nekim, ili ne? Možda i jesam bolesna? Možda stvarno mogu da se promenim? Možda, ne znam… Sa svojih osamnaest godina… Šta ja znam?’“

I pokušala je.

Ubrzo je dobila ponudu da igra košarku u drugom gradu i otišla. Kako kaže „i da bi bila sama sa sobom“. Krenula je da sklapa nova prijateljstva, a sa muškarcima – i više od toga.

„Tamo sam upoznala, ne znam kako to da nazovem… Druga. Međutim, iz tog nekog druženja smo mi postali devojka i dečko. To je period u kojem sam pokušala da se nateram da imam muškarca i da se ponašam, onako, ’ženstveno’.“

Dok druženja nisu išla dalje od ispijanja kafe, društvo muškaraca bilo je prihvatljivo.

„Kada bi došlo do seksa, u sebi sam govorila: „Izvoli, odradi to šta imaš, ja ću da se okrenem i da spavam”. Bukvalno tako. Ništa, sekunde jedne, nisam osećala. Ali sam se i dalje trudila da se promenim. Samo zbog roditelja.“


Moram da budem srećna

Godinu dana potom, košarkaška sezona je završena i bilo je vreme da se vrati kući.

Dolazak je predstavljao olakšanje. Bila je ponovo sa prijateljima koji su joj pružali podršku, i sa mlađom sestrom pored koje je uživala gledajući kako odrasta u bistru devojčicu koju je neizmerno volela.

Ovaj put, međutim, Sofija je bila već potpuno sigurna u svoj izbor, a kako sa majkom tokom protekle godine nije razgovarala o tome, mislila je da je žena najzad počela da prihvata činjenice i da će stvari sada ipak biti lakše. Ubrzo zatim, dobila je i priliku za to – majka je jednog dana prosto dotrčala do njenih vrata sa kratkim pitanjem:

„Da li si ista kao što si bila, ili se nešto promenilo?“

„Hoćeš da te lažem, ili da ti kažem istinu?“

Majka je počela da viče, plačući:

„Ti si jedna jedina koja je takva. Šta ću ja da radim?!“

Dok je plakala i vikala na vratima sobe, nije ni primetila iza sebe Jelicu. Devojčica je iznenada progovorila:

„Smiri se. Nit’ je prva niti poslednja. Nije bolesna. Ona je jednostavno Sofija kakva je uvek bila, normalna i vesela. To je ono što ona voli, moraš to da prihvatiš.“

Sofija je iznenađeno posmatrala svoju trinaestogodišnju sestru.

„Skamenila sam se. Nisam mogla da verujem. Ali super. Da je neko tu da meni pruži podršku kad je najteže. Jer, ja sam bila u stanju da, ako mama to ne prihvati, ne pričam sa njom. Kao što nisam ni sa ocem. Pokušala sam zbog njih da se promenim, da bi bili srećni i zadovoljni.“

Sofija se po drugi put našla između iskrenog očajanja roditelja i sopstvene prirode, ali ovog puta stvari su, bar njoj, bile jasnije:

„Zašto bih ja bila nesrećna da bi oni bili srećni? Ja moram da budem srećna.“

Ubrzo potom, iskoristila je priliku, odlučila i – preselila se u Švedsku.

A tamo je sve bilo drugačije. Sloboda i prihvatanje, bez osuda, skrivanja i predrasuda. Nakon izvesnog vremena, počela je da živi sa devojkom koju voli. Od „razgovora za stolom“, međutim, sa ocem nije pričala.

„To je njega povredilo, shvatam ja. Ali sa druge strane – ako sam tvoje dete i to je ono što volim i što me čini srećnom, treba da mi pomogneš da budem još bolja.“

Prvi put je došla u Srbiju nakon osam meseci, skroz kratko ošišana. Otac je došao da je vidi.

„Gde ti je kosa?“

„Pa gde mi je kosa? Ošišala sam se, jednostavno. Tako mi odgovara…” odgovorila je.

„I on je tu ućutao. Ništa nije pitao, samo zbog moje frizure. Ako ćemo tako, pa gde si prošlih dvadeset godina? Posle toga smo počeli da komuniciramo, ali jako retko, možda jednom u dva-tri meseca.“

Sofija, međutim, nije promenila samo frizuru. Počela je i da se tetovira. Dok su tetovaže i frizure bile tema razgovora, o njenom izboru i dalje nije bilo ni pomena.

„O tome se ni dan danas ne priča. Ne vodi se polemika ni o čemu. Oni vrlo dobro znaju ko sam ja, ali se o tome ne priča zato što je to za mog oca sramota. I za mamu isto. Kad je pitaju sa kim Sofija živi tamo, ona kaže: „Sa drugaricom”.“

 

To si što jesi

Sofija sada već šest godina živi u Švedskoj. Tamo je izgradila novi život, pronašla ljubav i sebe. Sofiju koja se ne krije, slobodnu da bude ono što jeste.

Pri svakom dolasku u Srbiju, međutim – ta Sofija se povuče. Možda i zato retko dolazi. Kaže da je drugačija sredina i da je ovde ljudi promene.

„Uvek razmišljam: „Svoj si čovek! Gledaj šta te čini srećnom i – piči pravo. Ali, kada dođem ovde, sve me promeni. Ne budem ono što jesam. Ograničavam se. Ovde sam provela skoro ceo život i znaju me ljudi. Ali i dan danas se svi okreću.“

Sa Sofijom smo razgovarale tokom njene posete rodnom gradu. Prošle su dve godine od poslednje posete. Ovog leta međutim, nije došla sama. Prvi put je porodici predstavila svoju devojku. Za to je morala da pripremi sebe, ali i Margo.

„Srbija je takva, ne prihvata vezu između dve žene. Kada i prihvate, to je više atrakcija. Ali, atrakcija je videti to na videu, a drugačije uživo. Upozorila sam je, da zna. Ja ne mogu ovde da sedim sa njom zagrljena u kafiću. Jednostavno je drugačije. Ne osećam se prijatno dok smo ovde i ona to mora da prihvati.

A kad zakoračim preko granice Švedske – sve se otvori! Sve zasija. I sve je drugačije. Ja volim Srbiju, Srbija je moja zemlja, rođena sam ovde, ali se ne bih nikad vratila. Znam kakvu slobodu imam tamo, a kakav zatvor imam ovde.“

Dolazak sa verenicom i upoznavanje bio je veliki iskorak, ali i veće opterećenje nego što je mislila.

„Kad je ona sa mnom (u Srbiji) osećam se k’o u zatvoru. Kao da sam ptičica u kavezu i nemam pravo da izađem.“

Bez obzira na „skrivanje“ dok je ovde, zna da je svakim danom i dolaskom jača.

„Treba mi još malo. Još malo da dodjem do te tačke da kažem: E, ti si to što jesi.“

Iako je srećna i zadovoljna životom, jedna stvar, najteža i možda i poslednja, još uvek joj izmiče: i dalje nema hrabrosti da se direktno suoči sa ocem.

Bez obzira na to što nikada nisu živeli zajedno i što, sem finansijske podrške, nije mnogo učestvovao u njenom životu, odnos sa njim i dalje predstavlja kočnicu u ostvarenju njenih ciljeva, pa i osnivanju porodice. Došla je spremna da se suoči sa njim, ali – strah je nadvladao.

„Razmišljalala sam da mu jednostavno saopštim, da mu kažem: „Stvar je takva je i takva”. Ali sam se opet ujela za jezik, zato što se sa jedne strane bojim, a sa druge, sada imamo malo bolji kontakt i ne bih da to uprskam.“

Kada odluči da suoči oca sa onim što jeste, tu i dalje neće biti kraj borbi. Majka i šira porodica znaju za njene planove o venčanju. Kažu da su to prihvatili i od njih se to više ne krije.

O deci još uvek ne razmišlja, ali kada jednog dana dođe i to na red, želela bi da se ne plaši.

„Jako bih volela, pre nego što se sve desi i osnujemo porodicu, da sednem sa ocem, razgovaram i jednostavno mu kažem da je tako. Ali, znaš kako kažu kod nas: Da bi mogao nešto da uradiš, moraš prvo da skupiš muda.“

Kako bi sutradan predstavila svoje dete u Srbiji – nije sigurna.

„Uuu, ne znam… možda bih mu bila tetka, možda kuma, nemam pojma… Za mamu sasvim normalno – to je moje dete. Za ćaletovu ženu – moje dete. Brata, sestru – takođe…

A za ćaleta, stavili bi znak pitanja. Ne znam.“

 

„Imaju glas“ je projekat Centra za istraživačko novinarstvo Srbije čiji je cilj podizanje vidljivosti svakodnevnih problema sa kojima se u Srbiji susreću LGBTI ljudi.
Udruženje Da se zna! i CINS radili su na kreiranju ovih priča, a rezultat tog rada pogledajte na cins.rs i dasezna.lgbt

Autori:

Ostavi komentar

Prati
CINS neće objavljivati komentare koji sadrže uvrede, govor mržnje, pozivanje na nasilje ili diskriminišu bilo koju društvenu grupu. Takođe, nećemo odobravati optužbe na račun pojedinaca koje ne možemo da dokažemo. Hvala što poštujete ova pravila :)
Obavesti me o
guest
0 Komentara
Ugrađene povratne informacije
Pogledaj sve komentare

Tagovi

Povezano