Istraživačke pričePrivatizacija
11. apr 2011.

“Autoprevoz Loznica“: kako upropastiti preduzeće, a onda upravljati i stečajem (1)

Autobuska stanica u Loznici
Privatizovani “Autoprevoz” iz Loznice, do tada najvećeg lokalnog auto-prevoznika, novi većinski vlasnik Dobrosav Marković je za samo tri godine doveo do stečaja, da bi se ispostavilo da je firmu zaduživao kod privatnih preduzeća svojih žene i sina. Tako je porodica, iako je uništila “Autoprevoz”, postala i glavni poverilac u stečajnom postupku, polažući pravo na najveći deo onoga što je od firme preostalo

Konzorcijum, koji su činili Dobrosav Marković, njegov sin Predrag Marković i Dejan Micić, kupio je 70% akcija ”Autoprevoza” iz Loznice za 24.106.000 dinara, iako je preduzeće procenjeno na preko 120 miliona. Kupljeno je zapravo po početnoj ceni, a samo je Autobusku stanicu u sklopu preduzeća, u okviru redovne procedure pred privatizaciju, “Ekonomski biro – Koneko” a.d. procenio na nešto više od 50 miliona dinara. O novim vlasnicima se nije znalo mnogo, sem da je porodica Marković malo ranije te godine kupila na privatizaciji i pančevački “Seme Tamiš”.

Da nešto nije kako treba moglo se naslutiti nakon samo par meseci kada je Dejan Micić izašao iz konzorcijuma. ,,Ja sam u startu video njegove namere. Posle petnaest dana je počeo da krije dokumentaciju od mene, ja sam bio tehnički direktor a on je bio generalni direktor. Hteo je da ja nemam uvida u finansijske tokove, da ja nemam ništa. Odmah sam video da se tu nešto dešava”, kaže Dejan Micić za CINS. Međutim, sami građani su primećivali promene i to u početku na bolje. Petar Ekmeščić, zamenik gradonačelnika Loznice, kaže da je novi vlasnik na samom početku ulagao u ovo preduzeće. Popločan je prilaz Autobuskoj stanici kao i peroni, a nadstrešnica je urađena od skupih materijala. Ipak, kako će se posle ispostaviti to su bile samo kozmetičke promene.

Zatim su probleme počeli da osećaju drugi autoprevoznici na teritoriji Loznice. Svi oni su imali zakonsku obavezu da ulaze na perone lozničke autobuske stanice, a zauzvrat je trebalo da dobijaju procenat od karata prodavanih na stanici. Nisu ga dobijali, a dug je vremenom samo rastao. Niko ne zna za šta je Marković ovaj novac koristio. S obzirom na velike gubitke, prevoznici su tužili Autoprevoz i odbijali da koriste autobusku stanicu, iako su time kršili zakon, zbog čega je Marković protiv njih pokrenuo protivtužbu. Dan danas se dešava da putnici ne znaju gde autobus staje, na peronu ili ispred stanice.

Nezadovoljni su postajali i sami radnici”Autoprevoza“. Od njih 386 koliko je bilo zaposleno pre privatizacije, pred stečaj, u septembru 2009. godine, bilo je zaposleno svega pedesetak. Plate su kasnile, doprinosi mnogima nisu uplaćivani. “Mnogi od njih su šikanirani, otpuštani, isterivani. Primio je (Marković, prim. Red.) bio 30 kondukterki preko biroa i za njih je dobio pare. Kada im je istekao ugovor – i njih je išutirao kao najveće lopove, najveće neradnike“ – priča Vinko Đukić, doskorašnji vozač u “Autoprevozu“.

Nezadovoljni radnici i oštećeni prevoznici su postali sve češći gosti Gradske opštine tražeći od čelnih ljudi pomoć. “Za to vreme, kod nas je došlo do eskalacije divljeg prevoza. Pojavili su se taksisti koji to nisu, neki autobusi koji ne liče ni na šta. Autobus iz filma”Ko to tamo peva“ je bio lutka u odnosu njih. Svakog dana je ta situacija bila sve gora tako da se meni u jednom trenutku učinila nepodnošljivom“ – kaže Petar Ekmeščić.

Vremenom je i Autobuska stanica počela da propada. Danas izgleda zaista loše. Krov prokišnjava, a grejanja nema od januara 2008. Razlog za to, prema zvaničnom odgovoru JKP “Toplana“ iz Loznice, nije postojeći dug od preko milion dinara već “prelazak AD ’Autoprevoz-Loznica‘ na alternativni način grejanja (sopstveno grejanje)“. Novinari CINSa su u tri navrata posećivali Autobusku stanicu i uverili se da tog grejanja nema. Oni malobrojni lokali u stanici koji rade, snalaze se pomoću grejalica i električnih peći. Sanitarna inspekcija je zatvorila sanitarni čvor i pokrenula prekršajne prijave protiv Dobrosava Markovića i sadašnjeg stečajnog upravnika. Prema Zakonu o prevozu u drumskom saobraćaju, sanitarni čvor je jedan od uslova koji svaka Autobuska stanica mora da ima da bi to uopšte i bila. Kazna za njihovo neispunjavanje je od 50 do 200 hiljada dinara.

Toalet autobuske stanice u Loznici nije u funkciji od juna 2010.

Kao odgovor na tešku situaciju koja se dugo prelamala na građane Loznice, Opština je napravila posebnu radnu grupu koja će se uključiti u rešavanje problema i predložiti moguća rešenja. Prema izveštaju grupe iz avgusta 2009, u tom trenutku u Opštinskom sudu u Loznici se u postupku izvršenja nalazilo preko sedamdeset presuda na štetu preduzeća “Autoprevoz Loznica“. Na probleme se žalila i direktorka lokalnog Fonda za penziono i invalidsko osiguranje. Kako u izveštaju piše, njoj je smetalo neredovno plaćanje doprinosa od strane “Autoprevoza“,nedostavljanje potrebne dokumentacije ili dostavljanje neispravne. Članovi radne grupe su se sastali i sa većinskim vlasnikom Dobrosavom Markovićem, ali po njima “nije pokazano razumevanje za dalje razgovore sa tvrdnjom da su svi problemi nastali kao plod neistina i laži na njegov račun“. Rešenje ove situacije u Opštini su videli u raspisivanju novog tendera za obavljanje javnog prevoza u Loznici.

Na veliko iznenađenje u opštini i Loznici, na tender se prijavila kompanija”Mlintestcoop“ u vlasništvu – Markovićeve supruge Cvijete Marković. Prema podacima iz Agencije za privredne registre, pretežna delatnost ove kompanije je gajenje žita i uljarica.

Razlog za prijavljivanje “Mlintest coopa” bio je u tome što je račun “Autoprevoza“ već godinu dana bio u blokadi i to zbog duga od blizu 115 miliona dinara. Još veći problemi su nastali kada “Mlintest coop“ nije pobedio na tenderu, čime je “Autoprevoz“ posle nekoliko decenija izgubio sve linije na teritoriji Loznice, a samim tim i veći deo prihoda.

U isto vreme, ,,Mlintest coop“ i ,,Autoprevoz“ su sklopili ugovor o poslovno tehničkoj saradnji po kojem ,,Mlintest coop” stavlja svoje zaposlene na raspolaganje ,,Autoprevozu”, a ovaj je dužan da im uplaćuje zarade i doprinose. To ne bi bilo čudno da nije pre svega reč o vozačima autobusa koji su nekoliko dana pre ovog ugovora iz ,,Autoprevoza” prešli u ,,Mlintest coop” na nagovor Dobrosava Markovića. Pitanje je zašto bi neka kompanija sklapala ugovor sa drugom, ako zna da je nesposobna za plaćanje? U svakom slučaju, firma Markovićeve supruge počela je da zadužuje ,,Autoprevoz” za milionske iznose svakog meseca, odnosno za neisplaćene plate i doprinose radnicima i danas je, u stečajnom postupku, najveći poverilac, a to znači i da ima najveća prava odlučivanja o postupku. Autobusi su, osim jednog kraćeg perioda, imali na sebi oznaku matične firme, a ne “Mlintest coopa”. U tužbi koju jeVinko Đukić, jedan od vozača, podneo protiv ,,Mlintest coop-a”, navodi se da mu ovo preduzeće duguje ukupno 341 000 dinara, samo za plate, za nešto više od godinu dana rada.

On kaže: “Zvao sam ga (Dobrosava Markovića, prim. red) zadnji dan u mesecu i rekao sam mu: ‘Znate šta, ako nema para, ja više nemam sredstava da dolazim na posao’. On je rekao: ‘Ne moraš ni da dolaziš više’“.

Nakon što je nekoliko poverilaca, odnosno onih autoprevoznika kojima “Autoprevoz” duguje novac, predložilo pokretanje stečaja, Trgovinski sud u Valjevu je to i prihvatio, pa je postupak stečaja zvanično pokrenut 1.9.2009. godine. Za stečajnog upravnika sud je odredio Aleksu Milojevića iz Loznice. Postupak traje već godinu i po dana.

Ovaj složeni stečaj za sada je poseban po dva veoma kontradiktorna izveštaja stečajnog upravnika, u kojima se tvrdi prvo jedno, pa onda sasvim suprotno, zatim po nejasnoćama u vezi sa vrednošću imovine Autoprevoza i na kraju po čudnoj situaciji u kojoj je porodica koja je do stečaja dovela “Autoprevoz”, zapravo upravlja njegovim stečajem. S obzirom da je upravnik Aleksa Milojević predložio reorganizaciju umesto likvidacije, na stečajnom dužniku (“Autoprevozu”, dakle Dobrosavu Markoviću) je bilo da podnese plan reorganizacije. Do februara 2010. godine za kada je bilo zakazano ročište, on je taj plan menjao nekoliko puta, a konačna verzija nije usvojena do danas. Naime, Trgovinski sud u Valjevu ga prva dva puta nije prihvatao, ali je oba puta Apelacioni sud u Beogradu posle žalbi stečajnog dužnika vraćao predmet na ponovno odlučivanje. Treći put je Valjevski sud prihvatio plan. Predmet se danas nalazi pred Apelacionim sudom, ovog puta po žalbi poverilaca (preduzeća koja nisu povezana sa Markovićem) koji su glasali – protiv plana.

Ostali tekstovi iz serijala „Autoprevoz Loznica“:

“Autoprevoz Loznica“: kako upropastiti preduzeće, a onda upravljati i stečajem (2)

Sudija sa interpolove poternice radila u „Autoprevozu“: Uhvati me ako hoćeš (3)

Autor:

Ostavi komentar

Prati
CINS neće objavljivati komentare koji sadrže uvrede, govor mržnje, pozivanje na nasilje ili diskriminišu bilo koju društvenu grupu. Takođe, nećemo odobravati optužbe na račun pojedinaca koje ne možemo da dokažemo. Hvala što poštujete ova pravila :)
Obavesti me o
guest
0 Komentara
Ugrađene povratne informacije
Pogledaj sve komentare

Tagovi

Povezano